Štetnik
Lisne uši: kako ih prepoznati i riješiti ih se
Simptomi: Kolonije sitnih kukaca na vrhovima izboja i naličju listova, uvijeno i ljepljivo lišće, čađavica i mravi na biljci.
Prunus cerasus var. marasca
Autohtona dalmatinska višnja sitnih, tamnocrvenih, vrlo aromatičnih plodova, cijenjenih za liker, sok i slatko. Dobro podnosi kamenita, sušna tla i rađa početkom srpnja.
VoćeKoštičavo voće· porodica Ružovke

Sadnja i presađivanje
Berba
Rezidba
Višnja maraska stara je autohtona sorta višnje iz Dalmacije. Tradicionalno se uzgaja na području od Zadra do Makarske i na otocima Hvaru i Braču, osobito u zadarskom zaleđu i Poljicima, a poznata je po plodovima iznimne arome, od kojih se proizvodi glasoviti liker od maraske.
Plodovi maraske su sitni, srcolikog oblika, prosječne mase oko tri grama, tamnocrvene kožice i jednako tamnog, aromatičnog soka. Okus je izrazito kiselkast, s ugodnom gorčinom, pa se maraska manje jede svježa, a više prerađuje. Plodovi imaju visok udio suhe tvari, što ih čini posebno pogodnima za liker, sok, slatko i sušenje. Dozrijeva početkom srpnja.
Stablo je srednje bujno, a dobro podnosi uvjete dalmatinskog zaleđa: kamenita, plitka i vapnenasta tla, ljetnu sušu i jaku buru.
U odnosu na druge sorte višnje, poput Oblačinske, maraska ima sitnije, tamnije i aromatičnije plodove te je bolje prilagođena suhim, kamenitim tlima i sredozemnoj klimi.
Usporedba s drugim sortama nalazi se u vodiču Sorte višanja.
Sadnice višnje maraske najčešće se nalaze u rasadnicima u Dalmaciji, cijepljene na rašeljku, podlogu koja dobro podnosi suha, kamenita i vapnenasta tla. Pri kupnji se provjerava da je na etiketi jasno označena sorta Maraska i podloga, jer se pod nazivom „višnja" prodaju i druge sorte. Dobra sadnica ima ravno deblo, zdravo i dobro zaraslo mjesto cijepljenja i razgranat korijen. Cijena ovisi o rasadniku i o tome koliko je sadnica stara, pa ju je najbolje usporediti kod dva-tri rasadnika.
Maraska najbolje uspijeva na sunčanim, prozračnim položajima priobalja i dalmatinskog zaleđa. Dobro podnosi plitka, kamenita i vapnenasta tla te ljetnu sušu, a ne podnosi mokra i teška tla. Prozračan položaj smanjuje bolesti, osobito moniliju u kišnoj cvatnji.
Maraska je uglavnom samooplodna i može roditi bez druge sorte. Ipak, u nasadima se preporučuje saditi i druge sorte višnje koje cvatu u isto vrijeme, jer oprašivači povećavaju i ujednačavaju urod. Kišovito i vjetrovito vrijeme u cvatnji maraske smanjuje zametanje, jer pčele tada slabo lete.
Maraska se sadi u jesen, u listopadu i studenom, ili u rano proljeće, u ožujku, kao i druge višnje. U dalmatinskom zaleđu prednost ima jesenska sadnja, jer zimske kiše pomognu sadnici da se ukorijeni prije ljetne suše. Na kamenitom tlu sadna jama mora biti široka i ispunjena boljom zemljom, a mlado stablo prvih godina veže se uz kolac, osobito na položajima izloženim buri. Postupak je opisan u vodiču Sadnja voćaka.
Maraska raste kao srednje bujno stablo od tri do pet metara, a na plitkim, kamenitim tlima ostaje niža. U vrtu se rezidbom održava na visini s koje se plodovi beru sa zemlje ili niskih ljestava.
Odrasla maraska ima male potrebe za vodom i dobro podnosi ljetnu sušu dalmatinskog zaleđa, zbog čega se tradicionalno uzgaja bez navodnjavanja. Mlado stablo prvih godinu-dvije zalijeva se u sušnim razdobljima, dok korijen ne prodre dublje u tlo.
Gnoji se kao i ostale voćke: u jesen zrelim stajskim gnojem i gnojivima s fosforom i kalijem, a u proljeće umjereno dušikom. Na siromašnim, kamenitim tlima organsko gnojivo ujedno popravlja sposobnost tla da zadrži vlagu. Raspored kroz godinu opisan je u vodiču Gnojidba voćaka.
Maraska se reže kao i druge višnje: najbolje ljeti, nakon berbe, kad rane brzo zarastaju. Budući da rađa uglavnom na prošlogodišnjim izbojima, rezidbom se svake godine potiče rast novih rodnih izboja, a ogoljele grane skraćuju se do mladog bočnog izboja. Krošnja se održava prozračnom, što je na izloženim, vjetrovitim položajima zaleđa važno i zbog stabilnosti stabla. Grančice osušene od monilije uklanjaju se čim se primijete.
Maraska se bere početkom srpnja, kad plodovi postanu tamnocrveni, gotovo crni, i lako se odvajaju. Za preradu se plodovi ostavljaju da potpuno dozriju, jer tada imaju najviše šećera i arome. Bere se po suhom vremenu, a ubrani plodovi brzo se prerađuju u sok, slatko i liker, suše ili zamrzavaju.
Maraska se tradicionalno najviše koristi za proizvodnju likera, a u domaćinstvu za sok, sirup, slatko i džem te kao dodatak kolačima. Zbog visokog udjela suhe tvari plodovi se dobro suše. Kiselkast okus s ugodnom gorčinom čini je manje pogodnom za jelo iz ruke od krupnijih, slađih sorti višanja.
Štetnik
Simptomi: Kolonije sitnih kukaca na vrhovima izboja i naličju listova, uvijeno i ljepljivo lišće, čađavica i mravi na biljci.
Maraska ima iste bolesti i štetnike kao druge višnje, opisane u profilu Višnja. Najvažnija je monilija, koja u kišnoj cvatnji suši cvjetove i grančice, pa se osušeni dijelovi uklanjaju pri rezidbi. Lisne uši kovrčaju vrhove mladih izboja u proljeće, a ptice jedu zrele plodove.
Tradicionalno u Dalmaciji, od Zadra do Makarske, te na Hvaru i Braču, a najpoznatija je iz zadarskog kraja.
Uglavnom jest, ali bolje i redovitije rađa uz druge sorte višnje u blizini.
Početkom srpnja, kad plodovi postanu tamnocrveni i lako se odvajaju.
U rasadnicima voćnih sadnica, najčešće u Dalmaciji. Važno je da je na etiketi označena sorta Maraska i podloga, jer se pod općim nazivom „višnja" prodaju i druge sorte.
Umjereno podnosi mraz i može rasti i u toplijim kontinentalnim krajevima, ali je najbolje prilagođena suhim, kamenitim tlima i sredozemnoj klimi. Na teškim i vlažnim tlima ne uspijeva.
Opći vodič
Najpoznatije sorte višanja: Erdi rodna, Meteor, Debrecinska rodna, Keleris 16, Ujfehertska grozdasta, Montmorency, Oblačinska višnja, Maraska i amarena, s vremenom dozrijevanja, samooplodnošću i namjenom.



