Štetnik
Grinje na biljkama: kako ih prepoznati i suzbiti
Simptomi: Sitne svijetle točkice na listu, srebrnasto ili brončano lišće koje se suši i fina paučina na naličju.
Salvia rosmarinus (Rosmarinus officinalis)
Zimzeleni mediteranski grm igličastih, jako mirisnih listova, koji se bere tijekom cijele godine. Voli sunce, suho i propusno tlo, razmnožava se reznicama, a u kontinentalnim krajevima treba zaštitu od mokre i hladne zime ili uzgoj u tegli.
Začinsko i aromatično biljeMediteransko bilje· porodica Usnače

Sadnja i presađivanje
Berba
Rezidba
Na Jadranu ružmarin raste i samoniklo, na suhim, kamenitim i sunčanim padinama, a u vrtu se uzgaja zbog uskih, igličastih, jako mirisnih listova, koji se koriste svježi i suhi uz meso, ribu, krumpir i povrće s roštilja. Taj zimzeleni aromatični grm iz porodice usnača srodan je lavandi, kadulji i bosiljku, a botanički se danas svrstava u rod kadulja (Salvia rosmarinus).
Ružmarin je uspravan ili polegnut grm koji u povoljnim uvjetima naraste metar do metar i pol, a u primorju i više. Cvate sitnim, svijetloplavim do ljubičastim cvjetovima, najviše u kasnu zimu i proljeće, a u blagim krajevima pojedinačni cvjetovi pojavljuju se i tijekom cijele godine. Cvjetovi privlače pčele.
Budući da je zimzelen, ružmarin se bere tijekom cijele godine. Dobro podnosi sušu, vrućinu i siromašna tla, ali ne podnosi mokro tlo i dugotrajne jake mrazeve. To su i glavni razlozi propadanja ružmarina u vrtu i tegli.
Sorte ružmarina razlikuju se po načinu rasta, boji cvjetova i otpornosti na hladnoću. Uspravne sorte rastu kao grm ili niska živica. Puzajući ružmarin ima polegnute, prema dolje povijene grane, pa se sadi na suhozide, kamenjare i u viseće posude. Postoje i sorte bijelih ili ružičastih cvjetova te sorte otpornije na hladnoću, pogodnije za kontinentalne krajeve.
Ružmarin se sadi kao gotova biljka iz posude.
Najbolje vrijeme za sadnju je proljeće, od ožujka do svibnja, kad prođu jaki mrazevi i tlo se prosuši. Tako se biljka do zime dobro ukorijeni i lakše je prezimi. U primorju ružmarin se može saditi i u ranu jesen, u rujnu. U kontinentalnim krajevima jesenska sadnja se ne preporučuje, jer mlada biljka slabo podnosi prvu mokru i hladnu zimu.
Ružmarin se rijetko uzgaja iz sjemena. Sjeme klija sporo i neujednačeno, mlade biljke rastu vrlo polako, a biljke iz sjemena razlikuju se od matične biljke. Zato se ružmarin razmnožava vegetativno.
Reznice (pelcanje) su najčešći način razmnožavanja. Krajem ljeta ili u rano proljeće režu se zdravi, polu-odrvenjeli vrhovi izboja bez cvjetova, dugi 10–15 cm. Donji listovi se uklone s donje trećine reznice, a reznice se pobadaju u mješavinu supstrata i pijeska, tako da trećina reznice bude u supstratu. Drže se na svijetlom, ali ne izravnom suncu, a supstrat se održava jedva vlažnim, nikako mokrim. Reznice se ukorijene za četiri do osam tjedana, a prepoznaju se po novom rastu na vrhu. Ukorijenjene biljke presađuju se u posudice, a na stalno mjesto sade se sljedećeg proljeća.
Položenice su jednostavan način za veće grmove: niska grana savije se do tla, dio grane ukopa se nekoliko centimetara duboko i pritisne kamenom. Kad se ukorijeni, odvoji se od matične biljke i presadi.
Ružmarin se sadi na najsunčanije mjesto u vrtu, u propusno tlo. Na teškim tlima sadna jama se popravi pijeskom i sitnim šljunkom, a ružmarin se sadi na blago uzdignutu gredicu, humak ili uz suhozid, kako se voda ne bi zadržavala oko korijena.
Biljka se iz posude izvadi s grumenom zemlje i posadi na istu dubinu na kojoj je rasla. Vrat korijena ne smije biti zatrpan. Nakon sadnje biljka se zalije, a prvih tjedana zalijeva se umjereno, dok se ne ukorijeni. Oko ružmarina bolji je malč od šljunka ili kamenčića nego organski malč, koji zadržava vlagu.
Mlad ružmarin presađuje se lako, a stariji grm teže, jer ima razgranat i dubok korijen. Presađuje se u proljeće, sa što većim grumenom zemlje, uz što manje oštećenja korijena. Nakon presađivanja biljka se lagano prikrati, kako bi lakše nadoknadila izgubljeno korijenje, i redovito umjereno zalijeva dok ne krene u rast. Kod vrlo starih grmova sigurnije je umjesto presađivanja uzgojiti novu biljku iz reznice.
Ružmarin treba sunčan, topao i zaklonjen položaj. U sjeni raste rijetko, izduženo i slabije miriše, a lakše obolijeva.
Najbolje mu odgovaraju siromašna, pjeskovita, kamenita i vapnenasta tla koja brzo propuštaju vodu. Teška, glinasta i mokra tla ne podnosi: korijen u njima trune, a biljka se suši. Ružmarin dobro podnosi i slana, priobalna tla i vjetar s mora.
Ružmarin podnosi lagane i kratkotrajne mrazeve, a otpornije sorte i nešto jače, osobito na suhom tlu i zaklonjenom mjestu. Dugotrajni jaki mrazevi, ledeni vjetar i mokro tlo zimi mogu ga uništiti. U kontinentalnim krajevima zato se sadi uz južni zid ili uzgaja u tegli.
Za nisku živicu ružmarin se sadi gušće, a pojedinačni grmovi trebaju dovoljno mjesta da se razviju i budu prozračni. Puzajući ružmarin sadi se na rub suhozida ili gredice, odakle mu grane mogu visjeti.
Ružmarin u vrtu, kad se jednom ukorijeni, rijetko treba zalijevanje: zalijeva se samo u dugim sušama, obilno i rijetko. Previše vode mnogo je opasnije od suše.
Ružmarin u tegli zalijeva se kad se supstrat prosuši do nekoliko centimetara dubine. Ljeti to može biti i svaki drugi dan, a zimi vrlo rijetko. Supstrat se ipak ne smije potpuno isušiti duže vrijeme, jer se tada iglice suše i otpadaju, a biljka se teško oporavlja. Voda se nikad ne ostavlja u podlošku.
Ružmarin treba vrlo malo gnojiva. Na siromašnim tlima ima najjaču aromu i najbolje podnosi zimu. U vrtu se obično ne gnoji, a na vrlo siromašnom tlu dovoljno je u proljeće dodati malo zrelog komposta.
Ružmarin u tegli s vremenom iscrpi supstrat, pa se u proljeće i ljeto jednom do dva puta prihrani blagim gnojivom za začinsko ili balkonsko bilje. Dušična gnojiva potiču mekan rast, koji je osjetljiviji na hladnoću i bolesti.
Redovita rezidba održava ružmarin gustim i potiče rast mladih, mirisnih izboja. Glavna rezidba obavlja se nakon cvatnje, u kasno proljeće ili rano ljeto: vrhovi izboja skraćuju se za otprilike trećinu, a grm se oblikuje. Redovita berba vrhova tijekom godine također djeluje kao rezidba.
Kao i lavanda, ružmarin ne voli rezidbu u staro, golo drvo bez listova, jer iz njega teško potjera. Uvijek se ostavlja dio olistalih izboja. Kasno ljeti i u jesen ne reže se jako, jer mladi izboji koji tada izrastu teže podnose zimu. Stari, ogoljeli grmovi pomlađuju se postupno, tijekom dvije do tri godine, ili se zamijene novim biljkama iz reznica.
Ružmarin se bere tijekom cijele godine, prema potrebi. Režu se vrhovi mladih izboja, dugi nekoliko do desetak centimetara, škarama, a ne čupanjem, kako se biljka ne bi oštetila. Ne treba odjednom skinuti više od trećine biljke.
Za sušenje se grančice režu prije ili na početku cvatnje, kad je aroma najjača, po suhom danu. Vežu se u snopove i suše obješene na prozračnom, sjenovitom mjestu, a osušene iglice se otrgnu i čuvaju u zatvorenim staklenkama. Svježe grančice mogu se i zamrznuti.
| Problem | Najčešći uzrok | Što napraviti |
|---|---|---|
| Ružmarin se suši od osnove | Mokro tlo, trulež korijena | Propusno tlo, zalijevati rijetko |
| Iglice smeđe i otpadaju u tegli | Supstrat potpuno isušen ili stalno mokar | Zalijevati kad se površina prosuši, bez vode u podlošku |
| Biljka ne prezimi | Jaki mrazevi, ledeni vjetar, mokro tlo zimi | Zaklonjeno mjesto, zaštita, uzgoj u tegli |
| Bijela prevlaka na iglicama | Pepelnica, u sjeni i vlazi | Sunčano, prozračno mjesto |
| Izgrizeni vrhovi izboja | Ružmarinova zlatica | Ručno skupljati kornjaše i ličinke |
| Grm ogoljen | Izostanak rezidbe, rezidba u staro drvo | Redovita rezidba nakon cvatnje |
Štetnik
Simptomi: Sitne svijetle točkice na listu, srebrnasto ili brončano lišće koje se suši i fina paučina na naličju.
Bolest
Simptomi: Bijela, brašnasta prevlaka na listovima, izbojima i plodovima, koja se može obrisati prstom.
Bolest
Simptomi: Biljka vene i žuti iako je tlo vlažno, zaostaje u rastu, a korijen je smeđ, mekan i vodenast.
Ružmarin se najčešće suši zbog vode: u vrtu zbog mokrog, teškog tla, u kojem trune korijen, a u tegli zbog zalijevanja u podložak ili, suprotno, zbog potpunog isušivanja supstrata. Drugi česti uzroci su dugotrajni mraz i ledeni vjetar, osobito kad je tlo mokro, te rezidba u staro drvo. Kad se suši samo pokoja grana, ona se odreže do zdravog dijela; kad se suši cijela biljka od osnove, uzrok je najčešće trulež korijena.
Grančice ružmarina beru se tijekom cijele godine i koriste svježe, pa se sredstva za zaštitu bilja izbjegavaju.
Ružmarin dobro uspijeva u tegli na sunčanom balkonu ili terasi. Posuda treba imati najmanje 30 cm promjera i dubine, otvore za odvodnju i sloj šljunka na dnu, a supstrat treba biti propustan, primjerice mješavina zemlje za začinsko bilje i pijeska. Glinene posude su dobar izbor jer dišu i ne zadržavaju višak vode. Svake dvije do tri godine ružmarin se presađuje u veću posudu.
U primorju ružmarin prezimljuje na otvorenom bez zaštite. U kontinentalnim krajevima ružmarin u vrtu korisno je zimi zaštititi agrotekstilom ili granama četinjača, a tlo oko osnove pokriti suhim malčem. Ružmarin u tegli u blažim zimama može ostati uz zaštićen južni zid, zaštićen od mokrine, a u hladnim krajevima unosi se u svijetao, hladan prostor, gdje temperatura ne pada ispod nule, ali ne prelazi desetak stupnjeva. Zimi se zalijeva vrlo umjereno. U toplom stanu ružmarin zimi često propada zbog suhog zraka, premalo svjetla i grinja. Za prezimljavanje biljaka u posudama i ukorjenjivanje reznica može poslužiti i nezagrijani plastenik.
Ružmarin se najlakše razmnožava reznicama: krajem ljeta ili u proljeće režu se vrhovi izboja dugi 10–15 cm, uklone im se donji listovi i pobadaju u mješavinu supstrata i pijeska. Ukorijene se za nekoliko tjedana. Stariji grm može se presaditi u proljeće, s velikim grumenom zemlje.
Najčešće zbog vode u podlošku i truljenja korijena ili, suprotno, zbog potpuno isušenog supstrata. Zalijeva se kad se supstrat prosuši do nekoliko centimetara dubine, a voda se ne ostavlja u podlošku.
U primorju bez problema, a u kontinentalnim krajevima na zaklonjenom, suhom mjestu uz zaštitu. U hladnijim krajevima sigurnije ga je uzgajati u tegli i zimi unijeti u svijetao, hladan prostor.
Nakon cvatnje, u kasno proljeće ili rano ljeto, a lagano tijekom cijele godine berbom vrhova. Ne reže se u staro, golo drvo.
Opći vodič
Koje cvijeće, začinsko bilje i povrće puževi izbjegavaju, po čemu se takve biljke prepoznaju, kako ih iskoristiti oko osjetljivih gredica i zašto same ne rješavaju problem puževa.

Začinsko i aromatično bilje › Mediteransko bilje
Lavandula spp.

Začinsko i aromatično bilje › Mediteransko bilje
Salvia rosmarinus (Prostratus skupina)

Začinsko i aromatično bilje › Mediteransko bilje
Lavandula stoechas

Začinsko i aromatično bilje › Mediteransko bilje
Lavandula angustifolia